Osnovna škola Tina Ujevića

Tin Ujević rodio se u Dizdara kuli u Vrgorcu. Njegovo puno ime bilo je Augustin Josip Ujević, po starom običaju župe imotskih Poljica, gdje su svoj pokrštenoj djeci davana dva imena. Njegov otac, Ivan Ujević, bio je učitelj rodom iz Krivodola u Imotskoj krajini, dok mu je majka Bračanka, iz mjesta Milne. Tin je rođen kao jedno od petero djece od kojih je dvoje umrlo još u djetinjstvu.

S očeve je strane mogao naslijediti određen književni talent, budući da je ovaj, kao učitelj, bio sklon književnosti te je i sam pisao. Tin je prva tri razreda osnovne škole polazio u Imotskom, kada seli u Makarsku gdje završava osnovnoškolsko obrazovanje. Godine 1902. odlazi u Split gdje se upisuje u klasičnu gimnaziju i živi u nadbiskupijskom sjemeništu. U svojoj trinaestoj godini počinje pisati pjesme od kojih ništa nije sačuvano (po njemu je njegovo prvo djelo kratak tekst “Voda” koji je završio u košu za smeće nekog urednika). Godine 1909. Tin maturira u Splitu s odličnim uspjehom, odriče se mogućnosti zaređenja te odlazi u Zagreb upisujući studij hrvatskog jezika i književnosti, klasične filologije, filozofije i estetike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Te iste godine objavio je svoj prvi sonet “Za novim vidicima” u časopisu “Mlada Hrvatska”.

Tin se od svog dolaska u Zagreb i druženja s mentorom i Rabbiem Antunom Gustavom Matošem te suvremenicima Krešom Kovačićem, Ljubom Wiesnerom i dr. isticao kao gorljivi pravaš, zalažući se za neovisnost Hrvatske i slom Austro-Ugarske Monarhije. Nešto kasnije, 1912. kao pripadnik buntovnog mladog naraštaja hrvatskih intelektualaca, Ujević se do Prvoga svjetskoga rata, pa i početkom rata, kao emigrant u Parizu, više nego književnošću isticao političkim djelovanjem: mijenjajući svoju političku orijentaciju žestokim antiaustrijskim člancima u hrvatskom tisku i vatrenim govorima u Beogradu, zagovarao je ideju o srbijansko-hrvatskom jedinstvu i ujedinjenju Hrvatske i Srbije. Godine 1913. je zajedno s hrvatskim književnikom i publicistom Milostislavom Bartulicom pokrenuo list Ujedinjenje, u kojem su obojica zbog članaka okarakteriziranih kao žestoka protudržavna retorika bili uhićeni i zatvoreni na nekoliko mjeseci. ^[1]

Razočaran politikom unitarnoga jugoslavenstva zauvijek odustaje od političkih ambicija, predavši se do kraja književnosti i posebice poeziji. O svom rastanku sa idejom jugoslavenskog jedinstva najbolje je napisao u svojoj pjesmi u prozi “Drugovima”: “Mi smo imali da budemo jedna vojska. Ali srca su naša, o drugovi, bila podvojena: vi ste tražili korist, a ja samo ljepotu.”

U početku vjerni obožavatelj Matoša, javno se odrekao Rabbia (članci Cezar na samrti; Barres i Oinobarres, 1911.) i zametnuo polemiku s njim, jedinu polemiku koju je Matoš želio izbjeći, pa je na grube Ujevićeve napade odgovarao iznenađujućom mlakošću. Očito, bio mu je drag ovaj Discipulus, možda i zato jer je osjećao njegov talent; a ni Ujević se nikada nije uspio do kraja rastati i udaljiti od Matoša, koliko god ga se odricao. Među njima je zauvijek ostala neka čudesna iracionalna veza. Pošao je dakle od Matoša i došao do Baudelairea, otkrivajući ga i prihvaćajući matoševskim iskustvima i poticajima. Ali, odrekavši se Učitelja, komu se mladi Ujević i mogao okrenuti ako ne Baudelaireu, osnivaču modernoga europskog pjesništva? “Bio je možda u meni jedan Baudelaire prije nego jedan Ujević.” Napisao je tu rečenicu u eseju “Mučeništvo života i raj u afionu”. Smisao je jasan: Baudelaire nije njegov uzor, on je njegov dvojnik. Baudelaireovski ponor doživljavao je u sebi kao najdublju poetsku opsesiju (“Ponore! more povrh moje glave”), ali je tom ponoru suprotstavio visine, let prema suncu, prema zvijezdama, prema apsolutnom (“Visoki jablani”: egzemplarno simbolična pjesma filozofske vedrine). Tako je Ujević išao tragom Baudelairea: opirući mu se. Isti odnos imao je i prema Rimbaudu. Njegov dramatični “Ispit savjesti” (u “Savremeniku” 1923.) otkriva rimbaudovske dileme, koje konačno rješava antirimbaudovski: nije se odrekao umjetnosti i vratio urednom građanskom životu kao Rimbaud, nego se odrekao urednoga građanskog života da bi se sav posvetio svojoj sumnji, to jest umjetnosti, u koju je možda upravo zato toliko sumnjao jer je toliko vjerovao u nju.

Prve dvije zbirke pjesama, “Lelek sebra” (1920.) i “Kolajna” (1926.), dva neopetrarkistička ljubavna brevijara, napisao je tijekom rata u Parizu kao jedinstvenu zbirku; samovoljom nakladnika razdvojene su i tiskane u Beogradu, i to ćirilicom i ekavski. Izlazak druge zbirke dočekao je s iznenađenjem i nezadovoljstvom (“Zato me je i oštampanje “Kolajne”, u ovim prilikama i sa takvim zadocnjenjem, toliko “contrarie”, oneraspoložilo. No, uostalom, S.B.C., kojemu to ne odobravam nikako, i oštro prosvjedujem, jer nisam htio da ništa izdajem na tzv. srpskoj ćirilici…“, pisao je tada Krklecu.) Do Drugoga svjetskog rata objavio je još zbirku “Auto na korzu” (1932.) i reprezentativni izbor svoga pjesništva “Ojađeno zvono” (1933.). Komunističke vlasti zabranile su mu 1945. javno djelovanje, pa je nekoliko godina živio kao anonimni prevoditelj. Tek izabranim pjesmama “Rukovet” (1950.), zaslugom Jure Kaštelana, koji ju je i priredio, Ujević se otkriva novom naraštaju čitatelja, da bi posljednjom zbirkom “Žedan kamen na studencu” (1954.) potvrdio vodeće mjesto u hrvatskom pjesništvu. Osobenjačkim načinom života skrivao je tajnu svoje intimnosti, pa je godinama bio u središtu pozornosti posjetitelja boemskih kavana i gostionica u Beogradu, Sarajevu, Splitu i Zagrebu, gdje je, tim redom, proveo sve godine života od povratka iz Pariza 1919. do smrti.

Čim se objavila u svojoj veličini, Ujevićeva poezija predstavila se kao izazov: i čitateljstvu i našoj književnoj, pjesničkoj tradiciji. I to dvostruki izazov, s dva suprotna predznaka. Jednu od njih prihvaća, ali ne zato da joj se pokori nego da se nadmeće s njom. Drugu otklanja i pobija. Hrvatska renesansna i barokna pjesnička riječ bila je glas europskoga kulturnog podneblja. S tim podnebljem Ujevića vežu i odgoj i naobrazba. To je dakle tradicija kojoj se obraća i kojoj želi pripadati. Zato u njegovu pjesništvu ima i renesansne razigranosti i neobarokne kićenosti. S preporodom u XIX. stoljeću počinje naše nesretno zaostajanje. Hrvatski pjesnici kao da su u tom trenutku posumnjali u svoje pravo na estetsku autonomiju; svjesni težine povijesnog trenutka u kome se tada nalazio hrvatski narod, oni su preuzeli na se krupne nacionalne zadatke, podredivši im i svoje umjetničke želje. Nastaje oblik hibridne književnosti, koja u službi nacionalnih ciljeva zadovoljava političke i društvene potrebe, ali zanemaruje umjetnost. To pjesničko nasljeđe Ujević ne prihvaća i pobija.

Činjenica da se pjesnički oglasio 1909. u pravaškoj “Mladoj Hrvatskoj”, u društvu mladih koji su tvorili Matošev krug, ne pobija nego potvrđuje tu tvrdnju. Jer Matoš je poslije mnogih godina bio prvi dosljedni Europljanin u hrvatskoj književnosti, prvi koji se opet zagledao preko međa svoje male domovine, i ako je ičim privukao pozornost i pribavio odanost tadašnjih mladih literata, pribavio ju je tom značajkom svoje pojave. Do Ujevićeva najprije osobnog udaljavanja od Matoša, a zatim i književnog raskida s njim, doći će u trenutku kad je mladi, samouvjereni Discipulus pomislio, da Rabbiev raskid s našom zaostalom pjesničkom prošlošću patetičnog rodoljublja nije ni dostatno jasan ni dostatno iskren. Dakle ni dostatno odlučan.

Doba matoševskih soneta kao što su “Mrtva domovina” ili “Naše vile” ostalo je trajno za njim.

Ujević je u pjesmama ostvario snažne akcente osobne tragike (Svakidašnja jadikovka), izrazio duboke tajne spiritualne, netjelesne ljubavi (u “Kolajni”), ispjevao himničke psalmodije radu i ljudskom bratstvu (Pobratimstvo lica u svemiru; Čin sputanih ruku), skladao složene filozofske refleksivne orkestracije (Riđokosi Mesije), razvijao simbolične vizije svemirskih zvjezdanih prostranstava i čežnje za visinama (Visoki jablani), zanosio se raskošnom ditirambičnošću (Svetkovina ruža) i predavao zreloj, mudroj staračkoj skrušenosti i sladogorkom pomirenju sa životom takvim kakav jest (Molitva za koru kruha i zdjelu leće; Ganutljive opaske; Hymnodia to mou somati). Pišući poeziju sad u rigorozno zatvorenoj formi, sad u nesputanoj otvorenosti slobodnog stiha, prožetu uvijek blistavim sjajem svježe imaginacije modernog intelektualca i erudita, Ujević je, kao nedostižni čarobnjak riječi, ostao dosljedno izvan svih književnih škola i struja, blizak svima a istodobno različit od svih, pa i kad je iskustvom nadrealističkih nastojanja prodirao u zaumlje, ili kad je propuštao u svoj stih zrnca ekspresionizma i dadaizma koje teže razaranju oblika. I kuštrava asocijativnost u nevezanom stihu i u pjesničkoj prozi, i retoričko-patetički nacionalni i društveni aktivizam u raspjevanom himničkom tonu: sve to tvori Ujevićev “pjesnički pluralizam”, vidljiv već u njegovim prvim pjesničkim radovima (pjesma “Veliki početak”, 1913.).

Na neizgovoreno pritajeno pitanje: kako je moguća ovolika različitost u jedinstvenom pjesničkom djelu? Sam je odgovorio naslovom pjesničke proze:”Jedna sam osoba složena od više drugih“. Da mu nije bilo osobito stalo do te tvrdnje, ne bi je ponovio u prvoj strofi svoje velike pjesme Vasionac:

“Sto glasova iz stotine grla, iz dubina stostruke mi svijesti […]”.

Jedan je dakle Ujević koji pjeva Molitvu Bogomajci za rabu božju Doru Remebot, drugi koji himničkim stihovima slavi tijelo iako je ono kuća grijeha, a neki sasvim treći je onaj koji, pomiren sa svim zlima svijeta, skrušeno i mudro moli:

“Daj pravdu nama i neprijatelju, dvije mrlje ulja u istome zelju“.

Upravo ovaj stih je dobar povod da se upozori na mediteransko podrijetlo njegova djela. Ne samo poezija nego i sva njegova proza, i ne samo tematikom nego i onim što možemo nazvati životnim i životvornim prostorom djela, odiše jugom, južnim ozračjem, južnjačkom aromom i svjedoči o mediteranskom duhu pjesnikovu. (Nije slučajno napisao studiju “Kreta, matica sredozemništva”, 1944.) Od onoga već citiranog stiha iz “Kolajne” (“More! ponore […]” etc.), preko brojnih metafora kao što su “nebo mora”, “more kamena” do klasičnih izvora njegove inspiracije (kao što je ona velebna pjesma tijelu), znače privrženost mediteranskom podneblju i klasičnim temeljima antičke kulture, koji su tu sačuvani.

Od Dioklecijana do Markantuna Dominisa i od Luke Botića do splitskog ribara i tipičnog dalmatinskog “oriđinala” Danila Ćorka, s kojim se dnevno dopisivao, kroz Ujevićev opus mimohode baštinici drevne kulture Grka i Latina, koji na našim obalama ostaviše tragove svoga negdašnjeg svijeta i neumrlog duha. Prizivajući sjećanje na Marka Marulića, pjesnika “U versih harvacki” složene velike pjesme “Judite”, Ujević piše klasični “Oproštaj” (u “Hrvatskoj mladoj lirici”) klesanim jezikom i manirom naših staročakavskih pučkih začinjavaca Marulićeva vremena, budeći uspomenu i na slavnu hrvatsku “bašćinu” i na te klasične antičke temelje, na kojima su niknuli hrvatska kultura i hrvatska umjetnost. Davno je upozoreno, i to s punim pravom, da je taj sonet zapravo Ujevićev intimni, nacionalni i pjesnički program, po značenju srodan Matoševu sonetu “Mlada Hrvatska”; a upozoreno je i na to, također s razlogom, da ona “mlada plafca” koja se “usrid luke” sprema na novu plovidbu, podrazumijeva i Baudelaireov “Voyage”, baudelaireovsko putovanje za željama koje su slične oblacima i nedostižne kao oni. Tako se “Oproštaj” javlja kao ključna karika u zlatnom lancu Ujevićevih pjesama: spona koja ih trajno veže s antikom i s Mediteranom, s “bašćinom” i s modernitetom, s Hrvatskom i s Europom.

Bogatstvo duha, dubinu misaonih podviga, enciklopedijsku širinu tematskih interesa i solidnu obaviještenost o problemima kulture i umjetnosti: sve te osebine svoga intelekta obilno je rasuo i na nekoliko tisuća stranica književnokritičke i teorijske, esejističke, polemičke, feljtonističke, znanstveno-popularne i političkopublicističke proze, razbacane u stotinama publikacija, a reprezentativni izbor njegovih književnih studija i eseja ušao je u knjige “Ljudi za vratima gostionice” i “Skalpel kaosa” (obje 1938.). U njima se na specifični ujevićevski način sretno prožimlju osobne ispovijesti autobiografskog karaktera i bizarnost vlastitih stajališta o mnogim načelnim i praktičnim pitanjima umjetnosti, egzaktna povijesno-biografijska dokumentacija i lucidnost individualnog poniranja u stilskom jedinstvu pjesničke riječi. Čitajući njegovu poeziju, prizivamo u sjećanje dijelove njegovih eseja; a teško bismo mogli govoriti o njegovim esejima a da ne potražimo oslonac u njegovoj poeziji.

Iako u široj javnosti po tome nije prepoznat, Ujević je napisao obujmom ne preveliku, ali vrlo vrijednu pjesničku prozu, s izvornom stvaralačkom snagom. Neke od tih pjesama u prozi su nešto poznatije, kao “Uspavanka iz Krivodola”, dok je mnogima nepoznata ostala pjesnička proza istinske veličine i značaja poput “Predigra bure”, “Pjesma o biseru”, “Utjeha”, “Živci” i “Priznanje” – pjesma u prozi čijim je prijevodom Tin predstavljen na pjesničkoj večeri u New Yorku 2007. godine. Svjesni nepravedne zapostavljenosti Tinove pjesničke proze, Društvo hrvatskih književnika objavilo je 2000. godine kao posebnu knjigu Tina Ujevića “Pjesme u prozi”.

• TV-film autora Mate Ganze, “Sjećanje na Tina“.
• “Pobratimstvo lica u nemiru – pjesnici Tinu Ujeviću” – knjiga posvećenih pjesama hrvatskih pjesnika Tinu, priredio Mladen Vuković, HKD Napredak, Split, 2000.
• “Tin Ujević – san i ludilo” – knjiga s CD-om, scenski kolaž, priredio Zvonimir Mrkonjić, AGM, Zagreb, 2007.

Središnji Tinov spomenik je onaj na glavnom trgu – Trgu Matice hrvatske u Imotskom, otkriven 5. srpnja 1980., koji je djelo Kruna Bošnjaka, akademskog kipara. Tin također ima spomenike u rodnom Vrgorcu, Makarskoj, Zagrebu, te u zavičajnom Krivodolu, a najavljeno je i postavljanje spomenika njemu u čast na Poljani Tina Ujevića u Splitu. Po jedna ulica u Sarajevu i Beogradu nose njegovo ime.

1. Hrvatski državni arhiv (literatura: Anđelka Stipčević-Despotović . Bartulica Milostislav)

• Izabrane pjesme
• Pjesme na hrvatskom i engleskom jeziku
• Tinova poezija
• Šačica Tinovih pjesama